Znamo da nam ne treba. Pa ipak – ruka sama krene prema čokoladici dok čekamo red za blagajnom. I to prema onoj s bijelom kremom iznutra. Mlijeka u njoj nema, nikad ga ni bilo nije, ali negdje smo čuli nešto o kalciju. I to je dovoljno. Dovoljno da si kažemo: nije to baš tako loše.

Sutra krećemo s vježbanjem. Od ponedjeljka jedemo zdravije. Čim završimo ovaj projekt. Čim prođe ova sezona. Čim. Čim. Čim.

A “čim” nikada ne dolazi.

S poslovanjem je isto. Ponavljamo kampanju koja ne donosi rezultate jer vizual izgleda dobro. Uzimamo paket usluga jer zvuči ozbiljno, a ne jer nam treba. Gledamo brojke koje ništa ne znače – lajkove, šerove, dosege – i tješimo se da se nešto događa.

Jer lijepo je vidjeti svoje lice na billboardu.

Čokoladica ili billboard – mehanizam je isti. Kratkoročno zadovoljstvo. Dugoročna cijena koju će platiti netko drugi. Onaj budući mi. Onaj koji će vježbati, jesti zdravo, imati strategiju.

Samo što taj netko nikad ne dođe na red.