Uspjeh rijetko izgleda dramatično izbliza. Više nalikuje kakvom starom stablu: ista kora, iste grane, ista sjena koja pada na isti komad trave. Nitko nije pratio kako je korijen napipavao put kroz tvrdu zemlju, niti je bilježio koliko je kiša trebalo da deblo dobije još jedan nevidljivi prsten. Tek nakon mnogo godina netko će prolazeći reći: “Ovo stablo je tu bilo i kad je moj djed bio dječak.”

Najveći dio onoga što društvo zove “sreća” ili “talent” često je samo upornost u obavljanju očitih stvari i odbijanje da budemo pametniji od onoga što provjereno funkcionira. Dok jedni traže novi sistem, novi hack, novu filozofiju, drugi se vraćaju istim jednostavnim navikama: pišu jednu stranicu više, čitaju sat vremena duže, ponavljaju istu dosadnu vježbu…

Ništa glamurozno. 

Nema aplauza za sportaša koji se sedmu godinu zaredom na vrijeme pojavi na treningu, za poduzetnika koji po stoti put čita isti izvještaj, za roditelja koji je sinoć opet strpljivo slušao isto dječje pitanje. 

Ali upravo se tu, u tim malim, dosadnim ponavljanjima, polako gomila razlika.

U jednom trenutku ljudi počnu govoriti: “Njemu je lako” ili “Njoj je “sjelo” tako brzo”. A istina je uglavnom banalnija.

Radili su ono što im je bilo gotovo neugodno jednostavno, dovoljno dugo da rezultat više nije mogao proći nezapaženo.