Na svakom projektu postoji netko tko gura. Netko tko gleda. I netko tko će se za mjesec dana pitati: “Čekaj, zar je već gotovo?”

Prva skupina ne traži dopuštenje. Ne čeka da se “situacija razbistri”. Dok drugi analiziraju, oni su već na pola puta. Nerijetko pogriješe. Ali su već – negdje.

Druga skupina prati. Komentira. Zna točno što ne valja, što je moglo bolje, što bi oni napravili – da su bili u prilici. Nikad nisu u prilici.

Treća skupina je posebna. Oni su fizički bili prisutni. Potpisali su se na listi. Možda su čak nešto rekli na sastanku. Ali kad projekt završi – uspješno ili katastrofalno – iskreno ne znaju što se dogodilo. Ni zašto. Ni kako.

Zanimljivo je što nitko ne misli da je u trećoj skupini.

Svi se vidimo u prvoj. Povremeno, u lošim danima, priznamo da smo možda u drugoj.

Ali treća? To su uvijek – drugi.