Promatram vozilo ispred sebe. Vozač fiksira crveno svjetlo, a tlak mu vidljivo raste. Kao da će ta nakupljena frustracija nekim čudom promijeniti električni signal u semaforu.

Slična logika čim ugasimo motor – uvijek je krivo nešto tamo vani. 

Algoritam koji je srušio doseg. Klijent koji je poslao mail u petak popodne. Država koja kasni s papirologijom. Konobar koji nam je servirao “čaj od kave” umjesto espressa…

I tako trošimo nevjerojatnu količinu energije pokušavajući “saviti” svijet oko sebe, uvjereni da su okolnosti te koje se moraju nama prilagoditi. 

Razumijem – tako je lakše. Na te stvari se može pokazati prstom ili požaliti prijatelju uz kavu. A može se i objaviti na story.

Ali činjenica je da je jedina varijabla kojom uistinu možemo upravljati – mi sami. 

Paradoksalno – to je zadnja stvar koju pokušamo popraviti. Jer to promijeniti traži tišinu i ogledalo koje nikada ne laska.

Nije stvar u samokritici niti u preuzimanju krivnje za tuđe gluposti. Stvar je u pitanju koje rijetko sebi postavimo: što JA mogu napraviti drugačije? 

Ne oni. Ne sustav. Ne okolnosti.

Nego JA.

Možda ništa. A možda i sve. Ali dok ne provjerimo, nikad nećemo znati jesmo li cijelo vrijeme mijenjali krive stvari.